Od mlinova i sukoba do podzemnog kanala: Priča o vodi koja je izgradila, a potom podijelila Zagreb.
Povijest Zagreba neodvojiva je od potoka Medveščaka (povijesno zvanog i Cirkvenik). On nije bio samo voda; bio je granica, izvor energije i života. Izvirao je podno Medvedgrada, a njegov tok dijelio se na tri cjeline: bujični gornji dio, mirniji dio kroz Ksaver s mlinovima, te nizinski dio kroz današnju Tkalčićevu ulicu.
Stoljećima je potok bio prirodna granica između biskupskog Kaptola i slobodnog kraljevskog grada Gradeca. Mostovi preko njega, poput slavnog "Krvavog mosta", bili su mjesta trgovine, ali i žestokih sukoba.
Početkom 19. stoljeća na potoku je radilo preko 45 mlinova. Tu su nikle prve manufakture: suknara Franje Kuševića, tvornica papira, te kasnije i industrijski pogoni poput tvornice kože.
Ova karta prikazuje dramatičnu promjenu toka potoka. Plava linija prikazuje povijesni tok kroz srce današnje Tkalčićeve ulice (prije 1898.), dok crvena linija prikazuje današnje, regulirano korito premješteno na istok (Ribnjak).
*Kliknite na linije za više detalja.
Industrijalizacija je donijela napredak, ali i ekološku katastrofu. Tvornica kože i okolna kućanstva ispuštali su otpad izravno u potok. Ljeti je smrad bio nesnošljiv, a potok je postao izvor zaraze. Milan Šenoa je 1890-ih opisao to područje kao mjesto "najveće bijede i mizerije".
Nakon katastrofalnog potresa 1880. i poplave 1895., donesena je odluka. Inženjerski poduhvat tvrtke "G.A. Wayss" premjestio je potok u novo korito (ulice Ribnjak i Medveščak) te ga kasnije nadsvodio. Time je stvorena današnja urbana vizura Donjeg grada, a Tkalčićeva ulica je, nakon perioda siromaštva, postala turističko središte.
Danas, dok hodamo Tkalčićevom ili se vozimo tramvajem prema Mihaljevcu, ispod nas i dalje teče voda. Moderni urbanistički trendovi u svijetu (poput Seoula ili Utrechta) zagovaraju "daylighting" – ponovno otvaranje skrivenih potoka. Možemo li zamisliti Zagreb gdje Medveščak ponovno teče površinom, barem simbolički?